Umjetnik
Iz kritike:

Vjera u dobrotu stvorenoga svijeta

Ako je u suvremenom novinarstvu, kako se običava reći, samo loša vijest dobra vijest, ako suvremeni umjetnici pribjegavaju provokativnosti i destrukciji te prozivlju ružnoću i neukus, postavlja se pitanje: Kako prolaze poklonici dobrote i ljepote u ovome našem čudnu vremenu?
Mogu li edenski korijeni u samome čovjeku, i na prijelazu u treće kršćansko tisućljeće, imati svoje izdanke? Mogu li i umjetnik i običan čovjek jos uvijek ostati na tragu dobra uprisutnjena u stvorenom svijetu, što Biblija jasno ističe: "I vidje Bog da je dobro" (Post l,10 I sl.)?

Lijeka od "izama" po svaku cijenu kao i za kaskanje za onima koji su poodmakli zasigurno nikada neće ni biti. Dostatan lijek i utjeha za sve sudionike umjetničkog kola sreće, pa tako i za ekstreme, jest sve manje osporavana tvrdnja: Umjetnost se dijeli na dobru i lošu; stilovi i trendovi nisu presudni.

Slike što ih IVICA VLAŠIC pokazuje javnosti ovom izložbom pružaju uvid u njegov slikarski rad kroz proteklo desetljeće. Više od trideset ulja na platnu, desetak akvarela, dvije grafike i jedan crtež tvore ovaj izložbeni postav što ga pretežito sačinjavaju motivi s glavama konja ili skupine konja u krajoliku, potom vedute i tri portreta. Radovi se mogu - s obzirom na ipak zamjetnu različitost pristupa - razvrstati na hiperrealistične prikaze, realistične iskaze s romantičarsko-lirskim naznakama te na nešto znatnije, bojom pa i crtom, strukturirane u koje, kadšto, unosi i poentilističke elemente. čini se da ga odabrana ili zadana tema i aktualni doživljaj metjerski odreduju, što ide u prilog izražajnosti i unutarnjoj snazi samoga djela.

Opći Vlašićev pristup nedvojbeno odreduje vjera u dobrotu stvorenoga svijeta (prirode) i drugovanje s ljepotama, od kojih slikar ne mora zazirati da bi očuvao vlastitu izvornost i umjetničku kreativnost. On nepomućenim okom i duševnom bistrinom promatra stvoreni svijet. Ne bježi od njega ni načelno ni u slikarskom postupku već ga, dopunjujući, transfigurira, pravi odmak prema onom mogućem i simbolskom, i to po mjeri oka i duha, bilo da hiperrealističnim prikazom daje više nego što se u stvarnosti može vidjeti, bilo da odabirom kadra, kompozicijom, crtom i bojom na nov način odredi prostor i njegov sadržaj.

Vlašićeva smirena i, tek kadšto, jedva nešto življa paleta sve objedinjuje nekom puninom i prožimlje idiličnim, lirskim ugodajem. Posvuda je blagost. Dramatičnosti i žestine nema. Sve je u stanovitom produhovljenom realizmu u koji je slikar ugradio vlastitu likovnu osjetljivost, ne odmičući se od zavičajne likovne tradicije koja nije, unatoč izgonu, zanemarila Adamovu ulogu obradjivača i čuvara Edenskog vrta. Oku uvijek otvoreni nedogledi te širina i vedrina pejzaža prizivlju prostorne i vremenske daljine, potiču promatrača na suživljen i poštovalački odnos prema svijetu koji je vrijednosno sadržajan, po sebi obećavajuci i ujedno znakovit, kojega Bog - a s njime donekle i čovjek! - neprestano stvara.
U paradoksalnosti spoja (hiper)realizma i vizionarstva valja, čini mi se, tražiti glavnu doživljajno-misaonu odrednicu Vlašićeva slikarstva.

fra Vendelin Karačić

 

© Art Galerija Vlasic 2002 Oslale informativne stranice:Tourismus Crotravel Yacht charter Croazia-turismo Croatia-Lastminute Kroatien-Lastminute